Prvi spomen

Prema do sada poznatim dokumentima, Bosanska biskupija prvi put se spominje u Splitskoj metropoliji između 1060. i 1075. Ona je kasnije pripadala Barskoj, a zatim u XII. st. Dubrovačkoj metropoliji. Nakon pojave Bosanske crkve i krstjana, u Bosnu dolaze prvi misionari dominikanci koji se bore protiv krivovjerja. Pripadaju ugarskoj provinciji koja ima svoje samostane i po Slavoniji, a kasnije i u Bosni.

 

 

Dolazak franjevaca u Bosnu

Godine 1291. papa Nikola IV. izdao je nalog provincijalu provincije Sclavoniae (Hrvatske), da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, vještih jeziku tamošnjeg pučanstava, da bi trajno radili na iskorjenjivanju krivovjerja. Ova se godina uzima kao početak djelovanja bosanskih franjevaca.

 

Osmanlije i Austro-ugarska

Opterećena političkim i vjerskim borbama Bosna pada 1463., a potom i Hercegovina (Hum) 1482. pod okupatorsku osmanlijsku tadašnju velesilu. Osmanlijska okupacija u BiH izaziva vrlo krupne promjene, ne samo političke nego i vjerske, socijalne i etničke te je broj katolika višestruko smanjen. Osmanlije su okupiravši Bosnu porušili 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana.
Godine 1878. odlukom Berlinskog kongresa Austro-ugarska zaposjeda BiH i njome upravlja sve do kraja I. svjetskog rata.

 

Obnova redovite crkvene hijerarhije

Papa LeonXIII. svojim svečanim pismom (bulom) Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. najavio je obnovu redovne hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Ta je njegova odluka provedena u idućoj, 1882. godini dolaskom u Sarajevo prvoga vrhbosanskog nadbiskupa zagrebačkog profesora dr. Josipa Stadlera.
U četiri desetljeća austrougarske uprave (1878. – 1918.) Katolička je Crkva do živjela pravi procvat namnogim područjima. Porastao je broj vjernika te je prema prvom službenom popisu iz
1879. u BiH živjelo 209 391 katolika (18,08%). Došlo je i do osnivanja većeg broja župa, jer su katolici u ovu zemlju dolazili i iz drugih dijelova Europe.

 

Vladavina Kraljevine Jugoslavije i komunističke Jugoslavije

Nakon I. svjetskog rata BiH je ušla u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, a potom Kraljevine Jugoslavije. Premda srpska vlast nije bila naklonjena Katoličkoj Crkvi ipak se u tom razdoblju bilježi napredak katoličanstva na ovim prostorima.
Tijekom II. svjetskog rata Katolička Crkva u BiH je mnogo stradala. Izginuli su mnogi vjernici i poubija ni svećenici, porušene crkve i uništen veći broj župa te mnoga kulturna dobra. Stradanja su nastavljena i nakon rata. Neposredno nakon 1945. ubijeno je mnogo katolika, a zbog posljedica rata i kasnijih progona, do 1952. smrtno je stradalo 160 svećenika i nekoliko desetina redovnika. Mnogi svećenici, redovnice i redovnici osuđeni su na dugogodišnji zatvor. Neke su ženske redovniče zajednice potpuno protjerane. Kroz neko vrijeme u BiH nije bilo na slobodi ni jednoga biskupa.
Protucrkveni režim je oduzeo gotovo svu crkvenu imovinu i posvema zabranio djelovanje svim crkvenim dobrotvornim, kulturnim i školskim ustanovama, osim franjevačkom sjemeništu u Visokom i franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. Katolički je tisak bio gotovopotpuno uništen i kroz više desetljeća nije smio postojati.

 

Demokratske promjene 1990-ih.

Nakon demokratskih promjena, Katolička je Crkva dobila slobodu, ali je uslijedio rat (1991. – 1995.) koji ju je ponovno poharao. Danas se još uvijek osjećaju posljedice: komunističkoga razdoblja budući da velika većina oduzete crkvene imovine nije vraćena, a također i posljednjega rata jer je prepolovljen broj vjernika koji kontinuirano odlaze iz BiH.
No, unatoč tomu, Bog je ovu mjesnu Crkvu obdario velikim brojem duhovnih zvanja kojih ni danas ne nedostaje.